Dugo vremena mi se činilo da moje telo jednostavno više ne radi kao što je trebalo, i ta stalna svest o prostati, snu i energiji počela je da utiče na više od samog osećaja — menjala je način na koji sam planirao putovanja, kako sam izlazio sa društvom, čak i koliko sam bio prisutan sa partnerkom.
Počeo sam da pamtim gde su toaleti kada izađem, da biram filmove kraće od dva sata, da preispitujem svaki znak umora kao da mogu da predvidim kada će biti gore. Čak i kada sam sve radio "kako treba" — trening, ishrana, dovoljno sna — telo se nije ponašalo dosledno, i ta nepredvidivost postala je najgora stvar u celom iskustvu.
Vremenom, to više nije bilo samo o fizičkom osećaju. Postao je mentalni teret.